Dragi članovi i prijatelji zelene gradnje,
sjedim već neko vrijeme pred računalom, u svom kućnom uredu, gledajući u prazan ‘papir’ i razmišljam što napisati na temu energetske učinkovitosti i energetske obnove zgrada, a što već nije dobro poznato. Čini mi se da smo već toliko puta govorili, slušali i pisali o EU i nacionalnim ciljevima – o tim apstraktnim postotcima koje kao mantru stalno ponavljamo, o svim energetskim, klimatskim, gospodarskim i društvenim koristima koje energetska učinkovitost donosi, koje su tako očite, ali unatoč tome ogroman potencijal ostaje neiskorišten.
Razmišljanje me odvelo, očekivano, i na ‘trip down the memory lane‘, nazad negdje u 2005. godinu, kada počinje moj rad u području energetske učinkovitosti. Tada sam kao neku daleku, ali svijetlu budućnost gledala tu famoznu 2020. godinu, kada će ciljevi 20-20-20 postati realnost, a energetska učinkovitost, obnovljivi izvori energije i borba protiv klimatski promjena više neće biti domena entuzijastičnih pojedinaca, nego istinski mainstream.
I 2020. je došla… i prošla! (Daljnja objašnjenja su nepotrebna – svi znate na što mislim…). Fokusirajmo se samo na energetsku učinkovitost – što smo postigli, možemo li biti zadovoljni? Sigurno je jedno – energetska učinkovitost danas jest mainstream, barem deklarativno. Razdoblje do 2014. godine obilježile se pionirske aktivnosti većinom usmjerene na podizanje svijesti o energetskoj učinkovitosti i uvođenje ove teme u javni diskurs. Razdoblje od 2014. do 2020. godine obilježilo je formiranje sveobuhvatnog zakonodavnog okvira za energetsku učinkovitost, kontinuirano unaprjeđenje tehničkih zahtjeva vezanih uz racionalnu uporabu energije u zgradama i uvođenje nZEB standarda, pokretanje i provedba programa energetske obnove svih vrsta zgrada, uz velika izdvajanja javnih sredstava iz nacionalnih i EU izvora za osiguravanje bespovratnih sredstava. Sjetimo se intenzivnih aktivnosti FZOEU-a u 2014. i 2015. u području višestambenih zgrada i obiteljskih kuća, potom od 2016. nadalje javnih poziva MPGI-a za korištenje ESI sredstava za energetsku obnovu višestambenih i javnih zgrada te MINGOR-a za energetsku učinkovitost u proizvodnim industrijama, trgovini i turizmu. Istaknimo činjenicu da su na svim tim pozivima tražena sredstva za energetsku učinkovitost značajno premašivala raspoloživa sredstva, što jasno i glasno govori o prepoznatljivosti i atraktivnosti energetske učinkovitosti u Hrvatskoj. Konačni učinci svih ovih aktivnosti upravo se analiziraju, a konkretne brojke odnosno ostvarenja znat će se početkom sljedeće godine, kada prema Uredbi (EU) 2018/1999 o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem u području klime, moramo Europskoj komisiji dostaviti izvješće o postignuću ciljeva u 2020. godini.
Postigli smo puno, ali možemo li biti zadovoljni? I bez konačnih brojki, moj bi odgovor bio: možemo, jer napravili smo doista velike i značajne pomake, ali ne smijemo! Ne smijemo, jer smo se opasno približili točki kada taj pozitivni momentum energetske učinkovitosti, taj snažni interes i prepoznatljivost, polako nestaje i zamjenjuje ga dobro poznati skepticizam i razočaranost u sporost, ali još više u nedostatak kontinuiranosti provedbe programa energetske obnove.
Ovo se posebice odnosi na građane odnosno na energetsku obnovu stambenih zgrada. Vjerujem da ne treba ponavljati da je sektor kućanstava odgovoran za 1/3 neposredne potrošnje energije u Hrvatskoj i samo ta činjenica je dovoljna da se fokus politike energetske učinkovitosti i energetska obnova snažno usmjeri upravo na ovaj sektor. Kroz dosadašnje programe energetske obnove prošlo je oko 850 višestambenih zgrada i oko 15.000 obiteljskih kuća. Analiza fonda stambenih zgrada, izrađena za potrebe Dugoročne strategije obnove fonda zgrada RH do 2050. godine, pokazala je da imamo gotovo 90 tisuća višestambenih zgrada i preko 855 tisuća obiteljskih kuća. Koliki je posao pred nama više je nego očito!
I zato veseli činjenica da je MPGI pokrenulo izradu novih programa energetske obnove višestambenih zgrada i obiteljskih kuća za razdoblje od 2021. do 2030. godine, a da EIHP pruža stručnu potporu u tome. U analizama provedenima za potrebe Dugoročne strategije obnove fonda zgrada RH do 2050. godine, koje će biti temelj za izradu ovih programa, utvrdili smo da u ovom desetogodišnjem razdoblju moramo obnoviti oko 18 milijuna m2 stambenih zgrada, čime će prosječna godišnja stopa obnove u razdoblju biti 2%, odnosno postupno ćemo stopu obnove povećavati od 1% do 3%, koliko bismo trebali postići u 2030. te nastaviti istim tempom sljedećih 20 godina, kako bismo do 2050. imali visokoučinkovit i dekarboniziran fond (stambenih) zagrada. Ukupne investicije u energetsku obnovu stamenog sektora u razdoblju do kraja 2030. godine procijenjene su na preko 44 milijarde kn.
Vjerujem da ćete se složiti da su izazovi pred nama ogromni! Programi koji se trenutno izrađuju imaju cilj ne samo osigurati dostatne izvore financiranja, već razraditi djelotvorne modele provedbe koji će osigurati kontinuiranost provedbe projekata energetske obnove. Svakako pri tome treba uvažiti sva dobra iskustva koja smo stekli u proteklom razdoblju, ali i priznati propuste te ih popraviti.
A za deset godina, kada budem pisala neki sličan ovakav uvodnik i prisjećala se proteklog desetljeća, želim pisati o snažnom valu energetske obnove koji se ne prestaje valjati i biti ponosna zbog malog doprinosa EIHP-a u pokretanju i širenju tog vala.
dr.sc. Vesna Bukarica, dipl.ing.el.
Voditeljica Odjela za energetsku učinkovitost
Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP