Kako materijali koje već imamo mogu postati temelj budućih zgrada
Zamislite zgradu u kojoj nijedan materijal, nakon što joj istekne vijek trajanja, ne završi na odlagalištu, nego dobije novi život u sljedećoj građevini. To je srž ideje kružne gradnje: umjesto da materijale iskoristimo jednom pa odbacimo, gradimo tako da ih možemo iznova i iznova koristiti.
Da bi se krug materijala doista zatvorio, potrebno je birati materijale koji se mogu reciklirati, izbjegavati štetne tvari te projektirati zgrade tako da se lako rastavljaju, a njihovi dijelovi ponovno koriste. Što dulje materijali ostaju u uporabi, to je manje otpada i manja potreba za crpljenjem novih sirovina iz prirode.
Zgrade kao banke materijala
Jedan od temeljnih koncepata kružne gradnje jest BAMB (Buildings as Material Banks) – zgrade kao banke materijala – pristup koji potiče tzv. urbano rudarenje (urban mining): vraćanje vrijednih materijala iz postojećih zgrada u optjecaj, umjesto vađenja novih sirovina iz prirode. U toj viziji zgrada više nije proizvod koji na kraju svog vijeka postaje otpad, nego skladište materijala koje se može vratiti u uporabu, obnoviti ili prenamijeniti. Produljenjem životnog vijeka materijala i smanjenjem potrebe za novim resursima, kružna gradnja pomaže uskladiti potrošnju resursa s regeneracijskim mogućnostima planeta.
Pri odabiru materijala za gradnju važno je uzeti u obzir dva aspekta: pripadaju li tehničkom ciklusu (trajni materijali) ili biološkom ciklusu (obnovljivi materijali), te u kojoj mjeri zadržavaju svoju vrijednost tijekom tih tokova.
Trajni materijali: tehnički ciklus
Trajni materijali – poput čelika, željeza, aluminija ili stakla – zadržavaju svoja svojstva kroz brojne cikluse ponovne uporabe i recikliranja, često bez dodataka ili novih sirovina. Iako nisu obnovljivi, jednom kad uđu u proizvodni ciklus predstavljaju vrijedan resurs. Zato je njima važno pažljivo upravljati te ih redovito održavati kako ne bi korodirali. Ponovna uporaba i recikliranje posebno su važni za aluminij, čije vađenje iz boksita ostavlja velik ekološki otisak.
Obnovljivi materijali: biološki ciklus
Obnovljivi materijali pripadaju biološkom ciklusu, u kojem im prirodna obnova omogućuje dugoročnu uporabu. Tu spadaju biljna vlakna (drvo, bambus, konoplja, lan, pamuk, slama), biljni derivati (linoleum, pluto, rižine ljuske), životinjski derivati poput vune te gljive, odnosno micelij. Osim niskog ugljičnog otiska, mnogi bio-materijali imaju važnu ulogu u dekarbonizaciji jer pohranjuju ugljik apsorbiran tijekom rasta, a što ih dulje zadržimo u uporabi i što im više očuvamo vrijednost, to dulje sprječavamo ispuštanje tog ugljika natrag u atmosferu.
Zahvaljujući napretku u razvoju proizvoda i industrijalizaciji, bio-materijali danas mogu zadovoljiti suvremene građevinske standarde i primjenjivati se u velikim razmjerima: ploče od slame, blokovi od konoplje, izolacija od ovčje vune i akustični paneli od micelija sve su dostupniji na tržištu. Uporaba slame pritom pomaže riješiti i problem njezina spaljivanja nakon žetve.
Geomaterijali: lokalni resursi niskog utjecaja
Geomaterijali – glina, nabijena zemlja (compacted earth), vapno i kamen – otvaraju još jedan put prema kružnoj gradnji. Iako nisu ni obnovljivi ni trajni u prethodno opisanom smislu, najčešće se nabavljaju lokalno, zahtijevaju malo energije za obradu i lako ih je vratiti u uporabu na kraju životnog vijeka. Tradicionalno prisutni u pučkom graditeljstvu (vernacular architecture), danas se ti materijali razvijaju zahvaljujući tehnološkom napretku: prefabricirani blokovi od sirove zemlje i premazi na bazi gline pokazuju kako geomaterijali mogu spojiti nizak utjecaj na okoliš s primjenom u velikim razmjerima, uz punu usklađenost sa suvremenim građevinskim propisima.
Kako zadržati vrijednost materijala
Kružno gospodarstvo teži tome da materijali ostanu u uporabi na najvišoj mogućoj razini vrijednosti – kao gotovi proizvodi, komponente ili sirovine – tako da ništa ne postane otpad. Pritom uvijek prednost imaju postupci koji čuvaju najveću vrijednost, poput izravne ponovne uporabe, pred onima koji tu vrijednost smanjuju, poput recikliranja.
Kada se materijali više ne mogu ponovno upotrijebiti ili reciklirati, energetskom se oporabom iz njih može iskoristiti barem dio pohranjene energije. Riječ je ipak o najmanje poželjnoj opciji u kružnom gospodarstvu: materijal se trajno gubi, a s njim i vrijednost stvorena vađenjem sirovina, preradom i proizvodnjom, od koje se energetskom oporabom vrati tek mali dio. Zato je to krajnje rješenje, kojem se pribjegava tek kada su iscrpljene sve mogućnosti ponovne uporabe i recikliranja.
Zaključak
Kružna gradnja nije samo pitanje tehnologije, nego i promjene načina razmišljanja o materijalima od kojih gradimo. Biranjem trajnih, obnovljivih i lokalnih materijala, pažljivim održavanjem te planiranjem zgrada za buduću rastavljivost postavljamo temelje graditeljstva u kojem materijali više ne postaju otpad, nego resurs za sljedeću generaciju zgrada.