Izvor: https://www.zgradonacelnik.hr/
Na konferenciji ‘CO2 do 55 – ZELENI PLAN ZA HRVATSKU‘ koju 14. lipnja organizira ZGRADOnačelnik.hr i Motus media, održat će se panel rasprava na temu – 0 CO2 – nekretnine, struka i gospodarstvo.
Jedan od panelista je Marko Markić,voditelj programa certificiranja u Hrvatskom savjetu za zelenu gradnju (GBC Hrvatska). Ususret panelu, Markić je odgovorio na tri ključna pitanja – o greškama energetske obnove, spremnosti gospodarskog sektora i utjecaju energetske obnove na BDP.
Dvije su ključne i najčešće greške energetske obnove i ugradnje obnovljivih izvora energije ističu se:
- ad-hoc odluka o investiciji i ad-hoc odabir mjera bez objektivne i stručne analize optimalne kombinacije mjera
- računanje ušteda provedene mjere po samo dva kriterija: iznos potpore i smanjenje računa, a ne uzimanje u obzir i dugoročnih koristi kao što su povećanje vrijednosti nekretnine i udobnost i zdravlje korisnika
Je li gospodarski sektor u RH spreman odraditi 32 milijarde eura investicija u energetsku obnovu do 2050. godine?
Ako se zaista na tržištu pojavi prosječno milijardu i pol eura godišnje za energetsku učinkovitost zgrada, što uključuje i tehničke sustave, tržište će se prilagoditi. Ne treba zaboraviti da Hrvatska nije izolirano tržište nego da je, u najmanju ruku, dio slobodnog tržišta EU.
Veliki udio opreme dolazi iz EU, ili sa svjetskog tržišta, i eventualni nedostatak opreme, ali i kritičnih materijala, je nešto što Europska unija rješava kroz zajedničku industrijsku strategiju.
Drugo je pitanje nedostatka stručnjaka i stručne, a možda i bilo kakve radne snage.
Taj problem će biti znatno teže riješiti, iako je zapravo sociološko pitanje hoće li Europskoj uniji trebati svi kvadrati svih zgrada koje trenutno ima ako ne bude imala stanovnike kojih će jedan postotak biti i u građevinskom sektoru.
Dodatno, problem s ukupnim kapacitetima građevinskog sektora je to što je zgradarstvo samo dio građevinskog sektora. Hrvatsku u idućem razdoblju očekuje veliki angažman građevinske industrije na velikim infrastrukturnim projektima: vodoopskrba i odvodnja, željeznice, gospodarenje otpadom…
To su projekti koji su definitivno nekom građevinskom poduzetniku zanimljiviji i vjerojatno isplativiji nego veliki broj ‘malih’ obnova.
Utjecaj energetske obnove i ugradnje OIE gospodarstvo i BDP
To je pitanje lakše od ovih gornjih ako uzmemo da je bruto domaći proizvod Hrvatske u 2022. bio 67,39 milijardi eura i ako mu predvidimo godišnji rast 2 posto do 2050. te ako predvidimo da bi ulaganja u energetsku obnovu zgrada bila milijardu i pol € godišnje, to bi na BDP utjecalo s otprilike 2 posto, dakle otprilike koliko je i rast BDP-a.
Broj je daleko od beznačajnog i optimistično bi trebalo gledati na to kao potencijal, ne samo za investicije u građevinsku operativu nego kao i potencijal za tehnološke inovacije, obrazovanje i iskorake u znanosti. Uostalom slične potencijale imaju sve države članice EU, i izgleda da je investirati (financije i vrijeme) u ‘građevinsku industriju’ jedna od najsigurnijih investicija.
Načelno gledati na loše stanje građevinskog sektora kao na problem bi bilo krivo i vodilo bi ponavljanju najčešćih grešaka koje radimo i sada u obnovi. Obnovu bi trebalo gledati kao ulaganje u sigurnost, udobnost i otpornost prostora u kojima provodimo vrijeme, ako sada (i do 2050.) zgrade obnovimo tako da one ostanu ovisne o plinu iz Rusije, Amerika i Bliskog istoka i rijetkim metalima iz Kine… možda bolje da to ne radimo.
Obnova zgrada nikako ne bi smjela biti samo energetska, sli ni samo ‘statička’ i energetska, već je obnovom zgrade nužno smanjiti našu izloženost nedostacima i cijeni energenata, materijala i opreme, a također je nužno pojednostaviti i umanjiti troškove održavanja od čišćenja do servisa i zamjene opreme.